Povratak Čejena

Pusti to. Najbolje je nikome se ne javljati. Makar nekoliko dana. Neka svi misle da si još uvijek u nekoj dalekoj zemlji. Na nekoj drugoj planeti. Na obalama plavog mora. U galaksiji godišnjeg odmora. Da još uvijek u dubokom hladu borova glačaš bore kapitalističkog stresa. Slobodno. Neka šefovi vjeruju da se i dalje sretno brčkaš u plićaku zadnje plate. Sto miliona svjetlosnih Ramazana udaljen od telefona i mreže. Savršeno nedostupan. Daleko od svih obaveza. Od posla, kompjutera, interneta, pošte, reklamnih prospekata, računa, poreza, familije, prijatelja, komšija i vodoinstalatera. Neka cijeli svijet vjeruje da si tamo gdje nisi. Popni se na Zapadni Balkon, zapali vatru samoće i budi Indijanac dokolice. Odgodi kraj opuštanja. Neka kolege rade, neka djeca idu u školu. Ti ne. Ništa. Ti si danas tu, samo da bi bio tu.

Baš kao što si prošlog vikenda bio tamo, samo da bi bio tamo. U Bosni. Na dženazi stare majke Latife. Očeve mame. Osamdesdeset i četiri godine. Fina starost. Tužna smrt. U zadnjih nekoliko godina od Latife skoro ništa nije ostalo osim očiju. Živjela je kao biljka. Kopnila iz dana u dan. Gubila pamćenje, sposobnost kretanja, moć govora. Nauka tu bolest zove demencija. Mi bi ovaj poseban slučaj mogli nazvati bosanski Alzheimer. Od rata pa na ovamo nam se majka na specifičan način postepeno gasila. Najprije prestaje kuhati, zatim hodati, na kraju govoriti i smijati se. Latifine kognitivne sposobnosti isparavaju jedna za drugom. Tu su još samo njene živahne krupne oči koje nas kao iz neke druge zemlje, ili duboke prošlosti, gladno gledaju.

I tu je još jedna, posljednja funkcija njenog tijela, koje vjerovatno ne bi bilo da nije odrasla tamo gdje je umrla. Kognitivno čudo: Sve do pred smrt majka je umjela, po svim propisima i standardima, ispiti fildžan bosanske kahve. Zavrtimo film unazad. Zadnja uspomena vezana za Latifu. Otac, brat i ja mršuljavu ženu na plastičnoj stolici iznosimo iz stare kuće u avliju, pod jabuku. Šarena haljina. Na glavi bijela šamija. Iznad nje gusta zelena krošnja. (Rana jabuka koju je prije 40 godina posadio moj otac.) Ispod krošnje okrugli stol. Na njemu džezva. Fildžani za nas i nepokretnu majku. Dva žedna oka upijaju sve oko sebe. Dugo su uperena najprije u svog sina, dakle mog u oca, zatim u mog brata pa onda u mene. Pa onda opet ispočetka. Naspemo joj, pošećerimo, stavimo fildžan u ruku. De ti, majka! Staračka ruka, kao da se budi iz mrtvih, uzima fildžan, diže ga u zrak i prinosi ustima. Srrk. Srrk. Srrk. Zna da je vrela. Pa srče.

Jeste. Bilo je naroda. U Sanskom Mostu. U jedan popodne. Sredina avgusta. Sunce. Sana idealna za kupanje. Stotine ruku nosile su tabut od džamije do mezara. Efendija je rekao da ga se digne visoko u zrak. Muškarci su šaptali da se tako kod nas rahmetlije nikad nisu nosile. Niko se nije bunio. Nije prilika. Duga kolona. Muslimani ne nose crno. Desna traka krajiške ceste bila je kao kandžama izgrebana. Radio se novi sloj asfalta. Bager gusjeničar, kamioni, lopate. Bio je vruć dan. Radnici su nas pustili da prođemo, možda otišli do rijeke da se rashlade. Jeste. Bilo je ljudi iz takozvane dijaspore. Indijanaca koji su se zadesili. I onih koji su maksuz došli. Sa ljetovanja na moru. Dženaza se snimala digitalnom kamerom. Na istoj kartici su memorisani Bosna, Jadran, mercedesi, jahte, janjetina, turisti, guzice, sise, hodža i smrt. Tri sedmice godišnjeg odmora. Sve ćemo mi to još jednom gledati.