Vijesti iz zemlje. Prva saksija lijevo. Raste li raste. Balkonska puzavica. Buja li buja. Ne znam joj ime. Anonimna penjačica. Povijuša vazdušnih korijena. Cvijet bijele boje. Naslijeđen od bivše stanarice, prabalkonke koja je svojevremeno ljute bitke bila protiv kovrčave komšinice odozdo, usamljene kompjuterašice, zato što joj je ova, iz osvete za buku, krvoločno trpala žvakaće gume u bravu od poštanskog sandučića. Terorizam s trećeg sprata. Da drugi nisu ratovali mene ovdje ne bi bilo. Puže li puže. Zapadnobalkonski čarobni grašak. Pup do pupa. List do lista. Cvijet do cvijeta. U usporenom snimku. Na putu ka nebu. Barack Obama za tridet godina slijeće na Mars. Nastavi li ovo brzinom, moja puzavica do tad vjerovatno stiže do potkrovlja. Sprat više. Najmanje. Volio bih joj makar znati ime. Njoj je to sasvim svejedno.

Nebitno šta kažu rejting-agenture. Ona tvrdoglavo raste. Otima se, sama od sebe. Poput samoniklog hrasta u okrugloj saksiji preko puta. Odakle mu sjeme? Hrastić sto posto. Desetak centimetara visok. Znam mu list. Jer smo iste takve imali u Prijedoru. Na zemljištu okolo vikendice. Prije nego što su ih posjekli. Ukrali. Nakon što su opeljušili malu kućicu na Sani. Biće da su komšije vidjele ko nas je opljačkao. Ili su to možda učinili oni? Roditelji se do danas nisu usudili upitati. Niti obići imanje. Ruševine prošlosti, torzo sretnih vremena, koje štrči pokraj Sane. Desi se da protjerani nekad prođu istom cestom. S lijeve strane rijeka. Na desnoj imovina koja je na papiru i dalje tvoja. Za koju ti se mrzi boriti. Ali je još uvijek ne daš. Sigurno je hrast. Nema šta drugo biti. Skoro dvadeset godina kasnije. Pušta korijene. Na Zapadnom Balkonu.

I ovdje kradu. Ne hrastove. Već breze. Uoči 1. maja. Proljetni običaj kojim muškarci iskazuju i dokazuju ljubav. Zbog emancipacije, svake prestupne godine isti delikt počinjavaju žene. Šarenom trakom okićeno drvo postavlja se pod pendžer simpatije. Usred noći. Što veća breza, to veći junak. Majska stabla ljubavi se također mogu kupiti ili naručiti na legalan način. U međuvremenu postoje taksi preduzeća („Maibaum-Taxi“), oni drveća po želji ekpresno isporučuju na datu adresu. Noćna pošta. Pet metara dugačka breza. Pri sandučiću. Narudžbe stižu iz Luksemburga, Belgije i New Yorka. Ali nije u tome fol. Za mnoge muškarce draž leži u krađi. Zbog emancipacije, svake prestupne godine i za žene. Gradom, predgrađem, parkovima i periferijom tada švrljaju drvokradice. Žagama naoružane grupe muškaraca u potrazi za nevinim brezama. Svake prestupne. Zna se.

U ljubavi i ratu je krađa dopuštena. Zanimljiva varijanta dešava se u sitne sate, malo prije zore, ranog 1. maja. Najodvažnije drvokradice u akciji. Prvomajski odmetnici. Mrtvi, hladni, pijani. Još uvijek bez plijena i žage. Jer oni ne koriste žage već kliješta. Uz pomoć njih mangupi ciljano pokradaju druge drvokradice, probrano mažnjavajući već postavljena stabla. Eliminirajući špagu, žicu i konkurenciju. Prisvajajući tuđi izraz ljubavi. Sutradan, kad se mlada probudi. Ili ga ima, ili ga nema. Ako je tu, onda ima tu i da ostane. Cijeli mjesec. Tek krajem maja se od drvokradice očekuje da makne majsku brezu. U znak zahvale domaćin mu tom prilikom poklanja gajbu piva. „Živ bio, zete.“ Ponekad se maj se zna odužiti. Desi se da ljubav u međuvremenu pukne. Da drvokradici ne pada ni na kraj pameti da ukloni svoj dokaz ljubavi. „Nek ga sama nosi dođavola!“ Katkad majska breza mjesecima zna štrčati uz šupalj oluk, podsjećajući na propalu romansu. Njoj je to sasvim svejedno. Kad su je ionako već odavno ukrali.

Evo i zašto. Što duže vremena provodim na Balkonu – sve sam upućeniji. Sve više znam. Fiksiram, prepoznajem, sortiram. Stvarnost bolje tabirim. Odozgo bistrije vidim. Sočivo dokolice – moja dioptrija. Dijalektički se češkam. Gdje god zasvrbi. Čeprkam po saksijama. Činim očnu gimnastiku. Pipkam tastaturu. Grickam olovku. Čačkam mečku. Sa sigurne teritorije. Na visini zadatka. Sa četvrtog sprata. Mogu o čemu god. Komentar o situaciji u Afganistanu? Tu sam. Nekoliko plastičnih redova o zagađenju Tihog okeana? To mi je dužnost. Nešto o blagodatima i zloupotrebi interneta? Bez brige. Glad, kriza, rat, mir, primirje. Livade, šume, brda i planine. Turizam i terorizam. Life-style, masovne grobnice, fudbal, filozofija, religija, izbjeglice i nauka? Uradiću, prika. Vulkani na Islandu? Konflikt u Sudanu? Povratak Roma na Kosovo? Riža u Kini? Smrt u Palestini? Skandal u katoličkoj crkvi? Samo daj. Seks u ćelijama krušnog kvasca? I pogača bi sine.

Profesija diletanta nije laka profesija. Pogotovo u svijetu u kojem vladaju idioti u svojoj struci. Onesviješteni stručnjaci. Javni prostor opterećen je mišljenjima eksperata. Busije znanja su zauzete. Nemojmo se nekome miješati u posao. Da se oni nama ne bi miješali. Takvom društvu prijeko su potrebne odgovorne tračibabe. Interdisciplinarni diletanti, svjesni svog statusa. Dovoljno naivni da se petljaju u nešto što ne razumiju. Zašto ne tračati o milijardama eura uloženih u čudesni ubrzivač čestica u Švicarskoj. Zato što se obični smrtnici ne kuže u fiziku? I nikada neće saznati kako je nastao univerzum. Za razliku od naučnika – za koje prepametni novinari eksperti u udarnim njemačkim vijestima najozbiljnije kažu da će im trebati još otprilike nekoliko godina, dok je ne formuliraju. Formulu kosmosa. Konačno. Stvarno?

Diletantski princip trača ima smisla. „Rekla-kazala“ ima socijalnu funkciju. Kao instrument kontrole, praksa društvene samozaštite. Cilj je tračati o relevantnim pitanjima, u koja inače ne barkamo. Jer se ne usuđujemo. Ili ih ne primjećujemo. Dok sa one strane ograničenosti, profesionalno deformirani nesmetano akumuliraju kratkoročni kapital neznanja, dugoročno zadužujući sve nas. Represiju tuđe struke prihvatamo šutke, kao common sense, zdravu, nepreispitanu istinu, uz pomoć koje kocka moći odlučuje gdje i kako kupovati akcije, voditi ratove. Otračajmo i to da ulogu glasnogovornika gluposti pritom preuzimaju nekritički mediji, koji zavodljivom brzinom informacije centrifugalno ispiraju mišljenje i stavove ljudi – kroz čija biračka tijela, kost, kožu, bolest, ljubav, budućnost i slobodu se precijenjeni projekat demokratije na koncu svakog konca legitimira.

Svak se svojom mukom pozabavio. Malo je velikih problema. Da li ih je stvarno malo. Ili ih mi ne vidimo? U katakombama zatucanosti moćno mucaju marionete nacije i izmišljaju partikularne konflikte. Kad je u Woodstocku kvasac nadolazio – sve je bilo jasno. Danas, takozvana svjetska politika u ime globalnog boljitka goni i proizvodi fantome terorizma. Plašeći nas atomskim bombama. Praveći se da svoje oružje uništava. Eto materijala za trač. Ozbiljnog. Ovih dana fin dio njemačke javnosti protestira protiv upotrebe nuklearne energije. Stvarne atomske bombe. Stari reaktori škripe. Stalna skladišta za otpad ne postoje. Radioakivno smeće ostavljamo potomcima. Neka njima zrači, hiljadama godina. Uprkos tome, njemačka vlada iz ekonomskih razloga namjerava produžiti rad reaktora, za još nekih dvadesetak godina. Iako alternativni izvori energije evidentno ferceraju. Valjda zato što Francuska, Italija, USA i ostala raja to također čine. Pa se mora u korak. S nevremenom.

Smrt fašizmu, sloboda Facebook-u. Svi povezani a niko žive veze. Ključno pitanje: Kako partija, dakle Facebook zarađuje novac? Odakle američkim drugovima dakle prijateljima keš, kad je sve besplatno? Od nevidljivih reklama? Solidarnih sponzora? Proletarijat pojma nema – skoro niko od 400 miliona vjernih podanika, umreženih tamnom materijom digitalnog kapitala. Za razliku od izvršnog odbora, šake boraca za bolju budućnost koje predvodi mlađahni vrhovnik Marc Zuckerberg. Vrijednost Facebook-a u međuvremenu iznosi više od 10 milijardi dolara. Kako to? Još jednom: Šta je tu toliko dragocjeno? U čemu je fol? Gdje leži izvor bogatstva? Odgovor je blesav koliko i korisnik: Lova u ovom slučaju dolazi iz nepregledne mase komunicirajućih korisnika koji članarinu u partiji ne plaćaju novcem već privatnim podacima. Za šefa Facebook-a sasvim legalan deal. „Privatna sfera je ionako prevaziđen koncept,“ mudro zbori dvadesetpetogodišnji internet pionir Marc Zuckerberg, ljubi ga Mao tako pametna.

Ustvari skandalozan čin: Licencu za neograničeno eksploatiranje privatne sfere Facebook je, prošle jeseni, krišom, dopisao u oficijelni tekst općih uvjeta poslovanja. Papreni paragraf Facebook-u daje kosmičko pravo za korištenje, proslijeđivanje i prodaju tuđih ličnih podataka, kao i svih, bilo kada, zakačenih takozvanih IP-sadržaja (slike, tekstovi, filmovi sl.). Samoovlaštenje Facebook-a kosi se s njemačkim zakonom o zaštiti podataka. Iz tog razloga je ministrica Ilse Aigner u međuvremenu žustro reagirala, prijeteći mladom gospodinu Marcu Zuckerbergu, da će se lično, ako se ništa ne promijeni, ispisati iz Facebook-a. Hrabar nastup države. Respekt, ministrice. Niste sami. Na drastičan deficit transparentnosti u poslovnoj arhitekturi Facebook-a, koji uglavnom trguje tuđom transparentnošću, ukazuje i aktualno istraživanje njemačke „Fondacije za testiranje robe“ (Stiftung Warentest). Stručnjaci kritikuju višak informacija i manjak etike.

Frendovi i frendice svih zemalja, ujedinite se! KP Facebook se ideološki zasniva na egalitarnim načelima. Kao, uostalom, i sam sveti internet. Mreža ima misiju. Moralnu legitimaciju. Spas za sve nas. Poput nesvarene varijante komunizma, takozvana digitalna revolucija propagira inteligenciju kolektiva, slobodu informacije, med i mlijeko u svjetskoj zajednici jednakih. Bliskost i apsolutnu povezanost. Ako ne danas, onda u budućnosti. Dakle malo sutra. Ispod plakativne atitude jednakosti, krije se složen sistem ekonomskih hijerarhija. Na vratima vrtoglavo nadolazećeg kapitala stoje monstruozno velika preduzeća poput Google-a, Apple-a, MySpace-a ili Microsoft-a. Digitalni igrači na površini propagiraju ravnopravnost. Pod uslovom da upravo oni određuju pravila igre. Da ih mijenjaju kako i kada oni to žele. Poput Facebook-a, internet nam priča lijepu priču za laku noć. Globalna manjina kroz bajku o digitalnom bratstvu i jedinstvu primjenjuje kapitalističku iluziju sopstvene ekselencije. Ništa novo. Ali dobro da znamo.

Ko se učlani u Facebook, može se slikati. Fotografije i razgovori ne pripadaju njemu već svetoj kravi tržišta. Muuuuuuuh. Zauvijek. Plastičan primjer: Nakon ukidanja viza, razgovarate s prijateljima kako bi skoknuli do Njemačke, i već sutra, Big Brother Facebook Vam proslijedi prikladnu ponudu avionske agencije. U slučaju da konkurirate za novi posao – budući poslodavac naruči protokol Vaših konverzacija, plus još pokoju sliku iz diskaća, tek tako, sa štange, pride. Da se bolje upoznate. Da ne govorimo o mogućnosti da nam neko hakne profil, pa da uz pomoć imena, prezimena, dana rođenja i adrese iskoristi sve blagodati online shoping-a. Da u naše ime naruči najnoviji vibrator ili umjetnu vaginu, kao što se to desilo socijaldemokratskom poslaniku Bundestag-a, Sebastianu Edathiju. Pašnjak zloupotrebe je bezgraničan. Hajde da vas još jednom čujem: Muuuuuuuh. Tako je. Mašina zvana internet tek je na početku. Brzo uči. Još brže zadovoljava. I ima pamćenje kao slon. To jest krava. Ruke uvis! Sve što kažete, može bi korišteno protiv Vas.

P.S. Sasvim mala ali vrlo tužna utjeha leži u tome da većina svjetskog stanovništva ne koristi internet. Milioni u predgrađima Bombaja, Jakarte, Lagosa i Ria imaju sasvim druge probleme. I sve ih je više. Dok digitalni pioniri sanjaju san digitalnog komunizma, ispred njihovih očiju, sakrivena iza ekrana jednakosti, raste prava nepravda. Siromaštvo, glad, kolektivna izolacija velikog dijela čovječanstva. Oni svoju revoluciju neće zakačiti na internet.

Da je meni sletila, kao što nije, Zapadni Balkon se više ne bi tako zvao. Nazvao bih ga Balkon Angelina. Njoj u čast. Ženi velikog srca. Složio bih joj musaku s povrćem. Savio savijaču od lososa. Mezili bi sir i grožđe. Pili prirodne sokove. Razgovarali o djeci, samohranim majkama i izbjeglicama. Kad bi nečega zafalilo, rekao bih: „Hajd Brad, majke ti, ustani ti, da ne bih ja morao ustajati.“ Bio bih pristojan. Pitao bih za Tanzaniju, Pakistan, Kambodžu, Ekvador, Čad, Tajland i Kosovo. „Recite, kakva je tamo situacija?“ Ona bi iskreno odgovorila: „Teška.“ Zahvalio bih joj se što je posjetila istočnu Bosnu. „Tim ljudima zaista nije lako.“ Prenio maksuz selam od Suade Šehić iz kolektivnog centra Splavište: „Pamtit ću ovaj dan dok sam živa.“ Kao i od Murisa Ražanice, vlasnika hotela Behar u Goraždu, gdje je holivudski par, prvi put nakon dvije godine, sjedio pored prozora a da im niko nije smetao.

Rekao bih hvala. Jedno veliko hvala – što ste svijetu skrenuli pažnju na Bosnu i Hercegovinu. Bez sumnje, na pravoj ste strani. Ljudima je već sada puno bolje. „Prodrmali ste ih malo, znate.“ Poslije Vas bijeda bolje blješti. Vi činite makar nešto. Bio bih pristojan. Ne bih zaboravio upitati kako su joj klinci. Jesu li blizanci dobro? Kako je ostaloj četvorici? Baš ne zanima, ko pazi na Zaharu dok Vi pazite na nas? Dječji psiholog, koga ste ekstra unajmili za te i slične svrhe? Da li su glasine istinite – da se taj doktor ustvari brine o Vama? Usput, kako brak, moja ti Angelina? Evo, recite, dok se još nije vratio, da li je istina da Vam Brad prijeti rastavom ako ne ozdravite? Neka ste onda baš došli na Zapadni Balkon, ovdje ćete sigurno doći sebi. Slušajte samo kako kod nas ptice cvrkuću. Proljeće. Divota. Za divu poput Vas. Jesmo li sada za jedan mali avokado s kozijim sirom? „Brad, jarane, hajd Allaha ti, kad si već na nogama skokni do kuhinje…“

Šta fali. Neka ga neka leta. Još sam vam nešto mislio reći. Johnny Depp. Pišu da upravo snimate film s Johnnijem Deppom? U Veneciji. Da. Prelijep grad. Jeste, kažu da tone. E pa taj Johnny Depp, on Vam je nedavno bio kod Emira Kusturice u Kustendorfu. Samo da znate. Jedno malo selo u Srbiji. Nebitno. Uglavnom, njih dvojica su dobri prijatelji. Jarani. Bojim se da je moguće da je Kusturica našem Johnniju u glavu utuvio svoju varijantu rata prema kojoj su izbjeglice koje ste vi posjetili u Goraždu same sebe protjerale. Upozorio bih Vas samo, ako je naš Johnny povjerovao u tu priču, ne vjerujte mu ni riječi. Ubijedite ga u suprotno! To bi nam mnogo značilo. Uvjerile ste se sami. Na Balkanu je situacija ista kao u jugoistočnoj Tanzaniji. Pretpostavljam. Ja. Ovaj je njega nagovorio. Uz rakiju. Ili tako nešto. Ali pustimo sad te tračeve. Vi ste, draga moja ambasadorice dobre volje, došli ovdje da ozdravite. Je li tako?

Eno ga Brad. Opa! Svaka čast. Još samo da nam čaše za vino doneseš i car si za sva vremena. Jašta. U mašini za suđe, aha, samo ih malo krpom i to je to. Bravo. Plah ti je ovaj Pitt, moja ti Angelina. Jok. Nije težak. Hoće. Nego. Znam da gnjavim, ali jeste li uskoro planirali za Afganistan? U slučaju da jeste – nemojte još. Sačekajte malo. Možda ste čuli, njemački ministar odbrane Karl-Theodor zu Guttenberg misli da tamo vlada „rat u kolokvijalnom smislu riječi.“ To do sada u Njemačkoj niko nije tako jasno rekao. Drugim riječima: Tamo se puca. Pamet u glavu Angelina. Tamo Nijemci opet ginu. Situacija se zaoštrava. Bundeswehr šalje novu opremu, helikoptere, avione, tenkove. Vaš Obama sprema veliku ofanzivu. Bolje ti je da čuvaš vezu. Kad se dole sve završi, onda pomaži. Znam. Da. Vjerovatno. Brad garant bi. Gdje god da ga pošalješ.