Ambulanta na biciklu
Sat zvoni u 5:00. Tuširanje, kafa, doručak, dugačke gaće, rukavice, kapa, bicikl. U 6:00 Sebastian punim gasom juri ulicama Kelna. Pacijenti čekaju. Raštrkani po cijelom gradu. Osamnaest bolesnih duša. Popeli se na prozore. Stoje na balkonima. Ne mogu bez njega. Bez sirupa, tablete, injekcije, nekoga da im izmjeri tlak, da ih okupa. Samo što se nije pojavio, iza okuke. Sebastian im valja glave. Bolnička ambulanta na biciklu. Mladić s kojim će razmijeniti riječ-dvije. Za neke od usamljenika medicinska pomoć nije toliko bitna. Razumljivo. Kad si žena od stotinu godina. Kad živiš sama. Kad bi nekako da umreš. Ali ti se ne da. Jer je bog zaboravio doći po tebe. Neće. Sebastian hoće. On je jedini koji misli na tebe. Budi zahvalna, starice, ponudi momku čašu pjenušca, zalij tabletu, nasmiješi mu se ponajprije. Pa se onda jadaj.
Sebastian vozi brzo ali pažljivo. Sportski bicikl. Crn. Specijalna izrada. Vidi se. Makina podešena za njegovu visinu. Preko dva metra. Zima, led, snijeg. Kein Problem. Veću opasnost po zdravlje čine jabuke. Bombardovanje voćem. Svaki dan. Ne možeš se spasiti. Od agresivnog nutkanja. Gdje god uđeš, uvale ti jabuku. Pa onda ostalo. Hajde ovo, hajde ono. Slano. Slatko. Ručak, večera. Pustite me ljudi! Može li samo da zapalimo cigaru? Dogovoreno Sebastiane, ali turi makar ovu nakiselu u torbu, nek ti se nađe za kasnije, da vidiš kako je slatka. Smušeno govori pacijentica koju je u sedamdesetoj godini napustio muž, nakon što je konačno, sebi i supruzi, priznao da je gej. Eno ga u živi zgradi preko puta s frajerom, grom ga strefio, neće da me pogleda, upita kako sam, sramota, kroz šta smo sve u životu prošli…
Male su mu šanše. Ako nastavi ovim tempom okretati pedale, brinuti se o ljudima, Sebastian se neće obogatiti. Mjesečna plata – 1200 eura. Kirija u Kelnu skupa. Budućnost upitna. Prijatelji iz djetinstva bolje zarađuju. Jedan je u upravnom odboru osiguravajećeg društva. Drugi radi nešto u vezi s medijima. Neka uživaju u poslu, ako su ga mogli birati. Velik je to luksuz. Otići u operu s gospođom, koja je nekoć bila mrak djevojka. Kao lutka će je obući. Srediće se i Sebastian. Hlače na peglu. Sako. Kravata. Dama predlaže da sjednu u stari mercedes iz garaže. Dvadeset godina ga niko nije palio. Otkad je suprug preminuo. Naravno. Kakva li će to divna scena biti! Kad Sebastian i mrak starica uplove u parking opere, iskrcaju se iz merdžana. Ona ga plaho prihvati pod ruku. A na bini – Giuseppe Verdi.
Zašto Sebastian radi ovaj posao? Jer voli jahati bicikl? Valjda. Kao da bolje shvaća tu neku stvarnosti, kad se popodne zadrži kod djeda, koji na kuhinjskom stolu po hiljadu i prvi put razvlači raskupusanu kartu istočne Evrope, tražeći šumu, rijeku, selo u kojem je rođen, nostalgično lamentirajući nad prokletom Šlezijom, iz koje je skupa s porodicom, pobjegao krajem Drugog svjetskog. A i inače. Sebastianovi pacijenti pričaju mnogo o ratu. Još uvijek. Vječna tema. Dok si živ. O čemu bi drugom? Arapske revolucije, univerzalni punjači za mobitele i Rumsfeldovi memoari ih baš i ne zanimaju. Zašto ambulantni biciklista Sebastian radi ovaj posao? Vjerovatno zato što je odrastao u komšiluku staračkog doma – u koji je kao klinac krišom provaljivao. Na dva točka. U potrazi za avanturama. Upoznavajući zagonetne duše. Ljude oboljele od vremena. Koji jedva čekaju da nekome ispričaju svoju priču.
