Mitologija štucanja

Primijetio sam da Bosanci više štucaju od Nijemaca. Obzervirao sam prodavačicu u granapu. Ne prestaje. Dva puta sam se vraćao na kasu. Ne popušta. Pratio sam komšiju u haustoru. Uz stepenice. Hik! Niz stepenice. Hik! Posmatrao sam policajca iza ćoška. Grči mu se dijafragma. Na glavi poskakuje kapa. Hik! Hik! Hik! Zašto? U Njemačkoj sam proveo dvadeset godina. Ne mogu se sjetiti da sam tamo ikoga vidio da štuca. Razlike u kulturi? Otkako sam pristigao u Sarajevo na svakom koraku detektiram bespomoćne subjekte, u trzajima, uz specifične zvukove. Hik! Nije im lako. Zbog čega?

Tako glasi glavna dilema oko koje se lome vrla koplja na kongresima međunarodne štucologije diljem globusa. Tehnički gledano, zagonetni refleks štucanja počinje kontrakcijom dijafragme, otprilike 35 milisekunde kasnije, kroz plućne mišiće, nagli trzaj obuzima glasne žice, kreirajući podpritisak, pri čemu dolazi do karakterističnog “hika”.

Štucanje (dokazano!) počinje već kod beba u trbuhu majke

Jedni kažu da pomoću štucanja fetusi, bebe i ljudi iz disajnih puteva odstranjuju zalutale supstance. Drugi (Queen’s University, Kingston, Kanada) opet tvrde da nam za to već služe kašalj i kihanje. Oni smatraju da štucanjem izbacujemo zrak iz stomaka – kako bi u njega više stalo.

Žustroj diskusiji ne vidimo kraj. Vratimo se stoga početnoj zavrzlami. Je li moguće da različiti narodi i kulture različito štucaju, jedni manje, drugi više? Štucaju li Bosanci i Hercegovci zaista više od Nijemaca? Šta im to znači na putu u Evropsku uniju? Možda se ljudima ispod sarajevskog Zapadnog Balkona grči dijafragma samo zato što ih ovdje spominjemo. Naposljetku, moguće je da postavljamo sasvim pogrešna pitanja. Ključni problem, vjerovatno, ne glasi zašto, već kako prestati štucati? Popiti čašu vode, staviti prst u uho, zapjevati glasno, nabrojati sedam ćelavih ljudi, uzeti bebu u naručje, zagrliti je čvrsto, đuskati s njom – sve dok štucajući ne padne u san?