Fukušima, mon amour

Francusko japanski film „Hiroshima, mon amour“, zamišljen kao dokumentarac, na kino platna 1959. godine stiže u obliku nuklearne psiho drame. Ljubavna priča. Interkulturalna poezija. U ozračju atomske bombe. Japanac i Francuskinja. Dva znojna tijela vode ljubav u pepelu katastrofe. Dvije zaljubljene duše jecaju u grču besmislene smrti. Dva glasa – mračni stihovi scenaristkinje Marguerite Duras:

Ništa nisi vidjela u Hirošimi.
Sve sam vidjela u Hirošimi.

„Hiroshima, mon amour“ totemizira ljudsko samouništenje. Dešifirira anagram tehnološke iluzije. Palimspest filma, naravno, pronalazimo u pečurci atomske bombe, bačene 6. avgusta 1945. godine u 8:15 iz američkog boeinga B-29 „Enola Gay“, iznad strateški nebitne japanske luke Hirošima. Nuklarna energija tada upotrebljena u Japanu markira početak eskperimenta koji je još uvijek u toku.

Članovi posade bombardera „Enola Gay“ u Sjedinjenim Američkim Državama bijahu slavljeni poput heroja. Zabilježene su fotografije (kasnije redom psihički poremećenih) veselih momaka u kratkim hlačama kako poziraju ispred čuvenog propelera. Patološki zagonetno djeluje fotografija pilota i kopilota kako, nakon uspješno obavljenog posla, obožavateljima dijele autograme. Potpisuju ilustracije crnobijelih atomskih pečurkica.

Posada ratnog boeinga „Enola Gay“ nije znala šta je očekuje. Ishod operacije bio je neizvjesan. Tok nuklearnog eksperimenta nesaglediv. Na Hirošimu je izbor pao iz tehničkih razloga. Pokusni kunić na jugozapadu Japana sa visine od 10 000 metara jednostavno predstavlja lako uočljivu metu. Dvije rijeke, široka delta, ušće u more. Bombaši u cockpitu nisu znali da li će preživjeti let. Preko 200 000 donjih žrtava im nisu bili na pameti.

Nuklearnu katastrofu definira stepen nepredvidivosti. Novi prostor neviđene havarije. Globalni laboratorij paranoje. Protiv nevidljivog neprijatelja u Černobilu borilo se više Rusa nego protiv Napoleona. Oko 500 000 vojnika, rudara i drugih tzv. likvidatora (tačni podaci još uvijek nisu dostupni) založili su zdravlje, platili životima, kako bi smanjili radioaktivnost, spriječili da jezgro, magma iz reaktora prodre u zemlju, zarazi Dnjepr, zatim Crno more.

Ko može predskazati posljedice Fukušime? Na Tokijski energetski koncern TEPCO možemo se osloniti koliko i na „risk management“ u Černobilu 1986. godine, kada su, nakon nesreće, sovjetski političari pozvali mase da izađu na ulice kontaminiranog Kijeva i proslave 1. Maj. Valja gledati na koju stranu će okrenuti vjetar. Ne treba brinuti, zato što smo daleko. Valja bankama koje ulažu u nuklearnu energiju i dalje davati autograme povjerenja, smješkajući se kao američki piloti koji su izvršili samoubistvo i bili sretni. Jer su preživjeli.

Ne.

Ništa nismo vidjeli u Fukošimi.
Sve smo vidjeli u Fukošimi.